Hrvoje reci nam za početak kako si krenuo baviti se biciklizmom i pisanjem putopisa?

Prije sad više od 10 godina krenuo sam na svoje prvo putovanje, od Vrbice do Pule i nazad. Nisam imao nikakvog iskustva u bicikliranju, imao sam tek 700 kuna u džepu i Ajkulu, više od 30 godina star bicikl. Ne mogu čak ni kazati da sam imao skroman početak jer, uzevši u obzir sve što sam imao, nekad se zapitam kako sam uopće uspio toliko dana provesti na cesti. Ali valjda je to pravi put kojim treba poći, krenuti s onim što imaš i kroz samo putovanje se snalaziti, učiti na pogreškama.
Pisanje je oduvijek bila moja prva ljubav i naprosto sam u pisanju našao bijeg od svega što me okruživalo. Nisam bio nešto posebno društvena osoba, bar duboko u sebi. Igrom slučaja sudbina je tako htjela da krenem živjeti od pisanja tako što sam radio kao reporter na portalu Osijek031, da bih nakon toga svoje putopise objavljivao u Večernjem listu, 24 sata, na Indexu, u Jutarnjem listu i nizu ostalih portala.

Gdje nalaziš inspiraciju za svoje projekte ?

Na svakom putovanju dolazi ideja za ono novo. Kad ste na cesti manje ste opterećeni trivijalnim stvarima i ovozemaljskim, društvenim problemima. Koliko god se maknuo od takvih stvari gotovo je nemoguće izbjeći mnoge nebitne informacije. I to poprilično zatupi čovjeka, uskrati razvoj, sanjarenje i, na kraju, realizaciju. Zato sam na cesti poprilično opušten. Iskrenije bi zapravo bilo napisati da sam naučio biti opušten.

Imaš li neki svoj ritual prije polaska na put?

Zapravo i nemam. Ljudi se često iznenade kad im na pitanje „Kako se fizički pripremam za put?“ kažem da nemam nekakvu posebnu pripremu. Ruku na srce, put oko svijeta je iznimka, za to je bila potrebna priprema od 3 godine, ali to je i projekt koji se radi jednom ili nijednom. Kad sam krenuo na prvo putovanje shvatio sam da uz tadašnju fizičku spremu mogu mnogo toga napraviti. I jednostavno to mi je postala svakodnevica.

Kako održavaš motivaciju tijekom teških trenutaka na putovanju?

Sve ovisi o kakvom projektu se radi, koliko traje i kakve su obveze prema partnerima. U počecima sam išao „na glavu“. To znači da sam pod svaku cijenu išao završiti pothvat, bez obzira na posljedice. Možda je to zbog moje tvrdoglavosti ili same činjenice da nemam drugog izbora (bar ga tad nisam vidio), ali išao sam glavom kroz zid. Kad se nađete daleko od kuće, bez ikoga svog, bez novaca i s praznim stomakom potrebna je velika volja za ustati se, a kamoli nastaviti dalje i završiti projekt. Ima tu malo i inata. Zapravo, u početku je to bila velika, ogromna volja i često sam se „vozio na entuzijazam“ jer je to u nekim trenucima bilo jedino pogonsko gorivo. S vremenom, kako sam prikupljao iskustvo, teških trenutaka je bilo sve manje, bar na putu, ali neke životne (ne)prilike su me zasigurno promijenile i odvukle u nekom drugom smjeru. Možda je to i (konačno) odrastanje i prihvaćanje činjenice da dalje kroz život idem sam.

Čime se baviš u slobodno vrijeme dok nisi na putovanjima?

Ena i Max mi poprilično upotpune dan sa svojim potrebama za višesatnim šetanjem i kretanjem uopće. Kad od svog hobija napravite posao, tj kad radite ono što zaista volite često se dogodi da vam slobodno vrijeme ispari u razno raznim obvezama. Vjerojatno je i do moje jako dobre organizacije pa mi se dogodi da tjednima ne stanem, uključujući i vikende. Raditi od doma i biti svoj šef je dvosjekli mač, ali definitivno se ne bih mijenjao za osam satni posla u uredu.

Koji je tvoj životni san? Jesi li ga već uspio ostvariti ili si na putu prema njemu?

Ne mogu reći da sam ikada imao nešto takvo veliko. Mnogi ljudi koje poznajem imaju svoje životne snove, iako su neki teško ostvarivi. Doduše, ne mogu reći da su svi dijelili entuzijazam sa mnom kad sam obznanio da ću napraviti krug oko svijeta na električnom biciklu. Ono što se trudim, iako mi nekad baš i nije lagano, je ostati čovjek. Raditi svoj posao tako da ne oštetim druge i probati prestati gubiti ljude iz svog života. Kako praktički živim na cesti nisam tako čest gost na rođendanima, krštenjima i svadbama. S vremenom ljudi prestanu računati na vas i nekad se teško s tim nosim. Ali kad sam tu, onda sam zaista tu, iako to ne bude tako često (smijeh). Ako bih mogao reći da imam životni san bio bi taj da ovo života što mi je ostalo poživim u nekom miru, bez puno komplikacija i sa što manje interakcije s napornim ljudima.

Reci nam nešto o projektu Giant World Tour.

Taj projekt je na neki način kruna svega onoga što sam do sada radio. Pripremao sam se oko tri godine i najteži dio tih priprema bila je logistika. Kako bi vaši čitatelji što lakše razumjeli, postavit ću to ovako – najkraći/najbrži krug oko svijeta, prema Guinnessovim pravilima, iznosi 29 000 kilometara. Smjer je mogao biti prema istoku ili zapadu, što znači da sam mogao krenuti prema Rusiji ili prema Portugalu. Kako je najbitnije napraviti te kilometre i dokazati da sam ih odvozio, krenuo sam iz Zagreba prema Vladivostoku i to sam postavio kao prvu dionicu od ukupno četiri. Druga je bila Australija od zapada prema istoku, uz južnu obalu, treća Sjeverna Amerika od Anchoragea do Halifaxa i zadnja, četvrta dionica bila je od Portugala do Zagreba. Između dionica putovao sam avionom, a Giant najveći proizvođač bicikala napravio mi je poseban bicikl, baš za ovaj pothvat. Nakon 133 dana, 6 sati i 10 minuta napravio sam 29 061 kilometar.

Koji dio puta na Giant World Tour-u je bio najteži, a koji je ostao u posebnom sjećanju?

Puno je takvih trenutaka, najzanimljivijih. Jedan od njih je zasigurno dionica od Whitehorsea do Edmontona (Kanada), gdje sam vozio kroz pravu divljinu. Dionice između naselja znale su iznositi i preko 600 kilometara, a uz cestu bih ugledao medvjede, sobove, divlje mačke. Čak sam jednog dana ugledao i vuka. Najteže mi je zasigurno bilo u Rusiji, kroz koju sam prešao više od trećine ukupne udaljenosti nešto više od 10 000 kilometara. Relativno loša cesta i vozači bez kulture u prometu nisu dobitna kombinacija za bicikliste.

Reci nam nešto o projektu „Slavonski Planinarski Put“

Ovaj projekt za mene ima posebnu važnost jer sam već neko vrijeme razmišljao odvažiti se i krenuti na više od 300 kilometara dugu planinarsku obilaznicu, ali sve do ove godine polazak nikako nisam uspio uskladiti s ostalim obvezama. Zapravo, Maxovim dolaskom mislim da se puno toga promijenilo u mom životu i on je bio točka na i. Time sam svoj život usmjerio u nekom drugom smjeru i, odjednom, shvatio sam da je sad prilika za SPP. Ova trasa ima ogroman potencijal, toliki da bezrezervno mogu kazati da bi SPP trebao biti temelj razvoja turizma u Slavoniji, pogotovo sad za vrijeme Covid-19 pandemije. Staze su dobrim dijelom odlično uređene, a uz planinarsku trasu idealno bi bilo napraviti i biciklističku rutu. Nešto slično Ena i ja smo prošle godine radili za Via Adriatica trail, prvu long distance stazu u Hrvatskoj koja spaja rt Kamenjak i Prevlaku. Prošli smo biciklom i prikolicom rutu za bicikl, postavili ju i već od ove godine moguće je kombinirati bicikliranje i planinarenje duž cijele obale, na nekih 1200 kilometara. Takvo nešto treba i Slavoniji, a ovaj gorski prsten savršena je prilika da i kod nas nešto slično imamo. A, vjerujte mi, nismo ni svjesni što sve možemo ponuditi, doslovno nadomak svog dvorišta.

Obzirom na to da u ovom projektu nisi sam, uz tebe su tvoja dva suputnika reci nam nešto o njima, kako je putovati s dva psića?

Ena i Max su najbolji suputnici, čak i kad Ena odjuri za srnama u bespuće Papuka, a Max i ja se samo gledamo. Šalu na stranu, njih dvoje su donijeli ravnotežu u moj život i svaki idući projekt postavit ću tako da svi troje budemo zajedno. Mi smo sad tim i tako ćemo biti u svemu. Naravno, za SPP je bilo malo nezgodno nositi hranu za njih i paziti na vodu, ali mislim da ništa nije problem ako postoji volja. A Ena i Max, tj njihova priča je dokaz da je sve moguće.
Kad smo završavali projekt „Via Adriatica Bike“, točnije predzadnji dan prolazili smo kroz Plomin Luku i tu smo prvi puta sreli Maxa. Ena inače zna na prvu biti oprezna s drugim psima, često pokaže i agresivniji stav, ali s Maxom je od prvog dana sve bilo idealno. Igrali su se, trčali, valjali po travi. Max nas je pratio dobar dio puta prema Labinu, ali sam ga zbog sigurnosti morao potjerati nazad. Znao sam da ne može s nama. Kasnije me grizla savjest jer nisam bio siguran hoće li se znati vratiti doma. Par dana poslije, nakon što sam objavio njihov video došao sam do kontakta vlasnika i javio mu se. Čovjek mi je rekao kako više nije u mogućnosti brinuti se o Maxu i da mu je žao što Max nema dom koji zaslužuje. Par dana poslije Max je bio na putu prema Eni. Naravno, snimio sam njihov susret, a to je tek bila takva količina pozitivne energije i emocija da ne znam kako bih vam to opisao

Informacija za tvoj prvi dokumentarni film nas je oduševila, reci nam o čemu je riječ? Kako si se odlučio na snimanje dokumentarnog filma?

Nakon godina koje sam proveo duž cijele zemaljske kugle skupio sam nešto malo iskustva kad su u pitanju fotografija i film. Gledajući i učeći od drugih došao sam do nekog svog nazovimo to stila ili načina kako želim prenijeti priču gledateljima. Zadnje tri godine sve više sam upravo u tim vodama – film i fotografija. Kako sam rekao, SPP za mene ima posebnu važnost i zato sam odlučio da moj prvi dokumentarni film bude upravo o tome – planinarenju kroz slavonska gorja. To zapravo nije klasičan dokumentarac o trasi SPP-a. Na putu sam susreo zanimljive ljude čija priča zaslužuje biti ispričana. To su ljudi koji na ovaj ili onaj način pomiču granice. Neki imaju karizmu, a neki su jednostavno toliko dobri da ih nakon par minuta s njima poželite zagrliti. Ono što im je svima zajedničko je da žive za prirodu. Žive za taj dio Papuka ili Požeške gore, daju sebe 100 % kako bi i drugi mogli uživati u prekrasnoj prirodi, ali u isto vrijeme vode brigu da se ne remeti prirodna ravnoteža. Velik dio njih su i članovi HGSS-a, što znači da nesebično pomažu drugima u nevolji. Mislim da je upravo zbog tih i takvih ljudi SPP trasa koju bih svakome preporučio za prolazak. Ne nužno odjednom, SPP možete proći i po dionicama. Ali zbog tih ljudi i načina kako razmišljaju i gledaju prema prirodi koja ih okružuje odlučio sam napraviti zapis i tako im se zahvaliti u svoje i ime svih ostalih koji uživaju u slavonskom gorju.

Kada možemo očekivati premijeru dokumentarca?

S početkom lipnja dokumentarac bi trebao biti gotov i spreman za objavu. U međuvremenu dobio sam dvije ponude za otkup filma, ali nisam siguran koliko se u ovom slučaju želim voditi za novcem. Za prolazak po ruti SPP-a sam imao partnere, kojima se ovom prilikom zahvaljujem, ali cijeli film snimam o svom trošku i sad se dvoumim što sa svim tim napraviti. Vjerujem da će vrijeme donijeti odluku.

Ako nije tajna, koji je plan za sljedeći projekt, da li već imaš nešto u pripremi?

Naravno. Ove zime krenuo sam s pisanjem nove knjige, koja je zapravo uvod u buduće projekte. U njoj će se zapravo vidjeti kako smo Ena, Max i ja postali tim i, kako je knjiga jednim dijelom fikcija, otkrit ću i na koji način sam zapravo počeo komunicirati s Enom i Maxom. Za svakog od njih sam već razradio likove, tj. svakom od njih sam priložio određene osobine, za što mislim da će biti odlično jer su Ena i Max čista suprotnost. Kako i u stvarnom životu, tako i u priči. I tu dolazimo do jednog zaista dragog projekta. Za ljeto sam pripremio višemjesečni projekt prilikom kojeg ćemo proći Balkan (okvirno 100 dana putovanja), a prikupljene priče bit će dio knjige o Eni i Maxu. Ovo područje vrlo je životopisno, ali kao i kod SPP-a, prvo nakon Ena i Maxa što želim zabilježiti su ljudske priče. Obični ljudi, baš poput mene, koji žive u manjim sredinama. Planiran polazak je početkom lipnja, ali o tome uskoro.